Kada težimo ka tome da budemo savršeni zaboravljamo jednu važnu stvar- a to je da smo mi već savršeni. To je kao da pokušavamo da glumimo nas a to smo već mi.
U čemu se onda ogleda naša savršenost?
Pa ona, naša savršenost se ne ogleda u onome što mi smatramo da je ona. Uglavnom savršenost vezujemo za ispunjavanje svih spoljnih uslova i očekivanja i rađenje svega što se od nas očekuje ili što mi očekujemo od sebe da trebamo da uradimo. E sad zamislite mesto gde su svi ljudi po ovom kriterijumu savršeni. Onda bi svi mi izgledali isto, bili bi smo samodovoljni jer sve možemo sami i između nas ne bi bile razlike po kojima bi smo se razlikovali! I ne bi postojale porodice, zajednice, gradovi, države… jer nam niko ne bi bio potreban. I ova igra ovde na ovoj planeti ne bi imala nikakvog smiisla- jer je ne bi smo uopšte igrali!
Tako da nas sve ovo dovodi do toga da naše nesavršenosti su zapravo naše unikatnosti, ono po čemu se mi razlikujemo od drugih ljudi. One su izražaj naše savršene druše koja je na taj način želela da ispolji sebe u ovoj inkarnaciji. Znači, kada živimo ono što mi zaista jesmo onda naša savršena duša je u savršenom potpunom izražaju sebe.
Primer
Ja izražavam sebe kroz isceljivanje drugih ljudi, kroz snimanje meditacija i to je moja unikatna priroda. Ali takođe moja unikatna priroda jeste i ta da ja ne znam da pevam. I kada bi pokušala da naučim da pevam trebalo bi mi jako puno vremena i časova i pitanje je da li bi ikada uspela u tome. Jer ono što učimo sa lakoćom jeste zapravo nadogranja našeg izražaja, a ono što nam ide sa teškoćom kroz učenje zapravo nije ni naše.
Moji izražaiji sebe kroz isceljivanje drugih i moj izražaj ne pevanja jestu podjednako vredni delovi mene, jer sam ja u skladu sa njima i prihvatam oba, jer sa tim sklopom moja duša je želela doći ovde u ovo telo. Iako neko moje nepevanje može da protumači kao moju nesavršenost.
Takođe, recimo da sam ja napisala divnu pesmu koju želim da darujem ženama da ih motiviše ali nemam glas da je otpevam. Onda ja zovem neku divnu ženu koja je izražaj sebe pronašla kroz pevanje i tražim joj pomoć. Na taj način kada tražimo pomoć od drugih ljudi da odrade nešto što mi ne umemo ili ne možemo, mi im tada omogućavamo da oni izraze sebe kroz to što pomažu nama. I tako svi međusobno funkcionišemo kroz imanje „nesavršenosti“ kako bi smo omogućili drugima da se izraze. Zato naše nesavršenosti i ono što mi ne umemo, ne možemo i ne ide nam sa lakoćom- zapravo su blagoslovi za druge ljude da se izraze, pored toga što su naša autentičnost.
Za kraj zaključak
Savršeni smo samo kada prihvatamo sebe takvi kakvi jesmo sa svim manama i vrlinama, kada živimo i ispoljavamo se kroz davanje drugima ono što nama ide lako i što radimo sa zadovoljstvom.